Komadići blata pogađaju me u lice. Oni su doputovali do mene sa kotača bicikla koji upravo
prolazi kraj mene. Taj kotač pliva u kaljuži koja je nekoć bila livada, a sada je voda i zemlja, znoj
i suze. I sam stojim u njoj do gležnjeva. Sve se odvija usporeno – zemlja i voda vise u zraku,
kotač se usporeno okreče, a ja urlam.

“Gas, Leone, gas!”, vičem i ne znajući hoće li zvuk doprijeti do njegovih ušiju, kroz tutanj srca i
adrenalin. Lice mu je mješavina oprečnih emocija – bol, koncentracija, panika, osmjeh, mržnja,
ludilo. Vidim njegovu muku. Vidim njegov kvadriceps kako se napinje dok pritišče pedalu kao da
je u punom sprintu, samo kako bi prošao kroz zadnjih nekoliko metara ove proklete močvare.
Uspijeva. Sporo, tragično sporo, on dolazi do kraja blata – dolazi do rampe, te drveno-metalne
konstrukcije visoke oko 2 metra sa oko 25% nagiba pokrivene crvenim tepihom kao nekakva
modna pista. Na vrhu stoji njen arhitekt i autor ove neslane šale, Danijel, sa zlokobnim osmjehom
na licu i viče na natjecatelje koji se pokušavaju uspeti, istovremeno ih bodri i prijeti im. Blatna
lokva ispred rampe znači da je nemoguće uzeti bilo kakav zalet.Rampu se ne može prevariti,
ne može ju se zaobići ili pobjeći od nje. S njome se može jedino suočiti.

Leon se prisjeća mirnih trenutaka na hladnom, zimskom zraku neposredno prije utrke, kada je u
zadnji čas pomagao Danijelu dovršiti rampu, pripremiti ju za natjecanje. Zbog tog rada se
odrekao prilike da odvozi jedan krug prije utrke i izvidi teren. Sjeća se kako je, sa čekićem u
ruci, pogledavao prema vrhu. Tada je ta konstrukcija izgledala nekako skromno, gotovo
simpatično. Veselio se penjati po njoj.

Tog veselja više nema, zamijenjeno je inatom. Taj inat se pretvara u gnjev u njegovim prsima
dok započinje svoj uspon prema Danijelu, svoj sukob sa gravitacijom. On pažljivo kontrolira
opterećenje stražnjeg kotača kako ne bi proklizao. Njegove noge vrište od prijašnjeg napora.
Ispred, to jest iznad njega, jedan od njegovih suparnika, inače brži i jači od njega, posustaje
prije vrha, gubi snagu, zastaje i obrušava sa na stranu, sa psovkom na usnama skliže se pored
Leona natrag do dna, natrag u hladan zagrljaj močvare. Ali Leon se ne obazire – uz još jedan,
finalan stisak on prelazi preko ruba i penje se na vrh, oči u oči sa Danijelom. Gleda u njega i
kroz njega, pored njega, pred njim se napokon otvara pogled na drugu stranu rampe.

Ovo je prvi od sedam krugova. Utrka je tek počela